Austrija: Policija pronašla 40 migranata skrivenih u kamionu

Djeca se rado odazivaju akcijama čišćenja


U sklopu serijala emisija Novog radija „Ekološka riznica – kako je sačuvati“ razgovarali smo sa direktorima osnovnih i srednjih škola o ekologiji u školama u USK-u. Da li treba uvesti poseban predmet i o drugim ekološkim pitanjima govorili su Belmana Trivunić, direktorica OŠ „Harmani I“ i Jasmin Hodžić, direktor Gimnazije „Bihać“.

NR: Da li se ekologija treba uvesti u škole kao poseban predmet?

Trivunić: Ekologija se već izučava u sklopu predmeta biologija i dobrim dijelom je već zastupljena u procesu nastave. Ono što je bitno je ustvari da svi predavači prirodnih nauka kroz svoj predmet i kroz rad pa i društveno djeluju po pitanju ekologije na svijest učenika i njihovih najbližih. Znači, svojim primjerom pokazuju kako se šta treba raditi. Tako da djeca u principu primaju dosta dobrih informacija kroz sekcije koje se provode u školi. I mislim da nema toliko potrebe za uvođenjem posebnog predmeta. Samo je pitanje praktične primjene omoga što se uči.


Hodžić: Što se tiče ekologije, mislim da takvom predmetu uvijek ima mjesta u svim školama, jer smo svjesni u kojem vremenu živimo i koliko se malo značaja pridaje tome. Moram reći de se stvari na USK-u mijenjaju nabolje, posebno ako se uzmu u obzir i ostali dijelovi BiH. Ljudi jesu shvatili koji je značaj čiste prirode ponajprije što od toga imaju i direktnu korist sad kad je u pitanju turizam, pa je itekako bitno da Una i ono s čime mi raspolažemo bude lijepo i netaknuto. Ali mislim da i bez toga posljednih dvadesetak godina ljudi su počeli da drugačije razmišljaju.


NR: Šta djeca uče o ekologiji, koliko se oni upoznavaju sa ovom problematikom?

Trivunić: Mi od prvog razreda osnovne škole krećemo sa educiranjem a oni nama već i dolaze iz vrtića sa nekim predznanjem. Od najranije dobi kreću sa edukacijama, pripremama za recikliranje, odvajanje otpada, posjetama raznim organizacijama gdje svakodnevno saznaju način kako da sačuvamo okoliš. U okviru same škole stalno smo imali aktivnosti gdje maksimalno posvećujemo pažnju podizanju svijesti i smatramo da je jako važno da djeca od malena znaju šta i kako treba uraditi, na koji načlin reciklirati i odložiti otpad. Ali mislim da nisu djeca problem, ovdje su problem odrasli koji ustvari ne rade selekciju otpada, uništavaju kontejnere i prave divlje deponije. Tako da mislim da mi trebamo generalno raditi edukaciju svih a ne samo naše djece.

Hodžić: Danas u Gimnaziji a ni u drugim školama nema predmeta koji se tako zove i koji je posvećen samo tome, nego se ustvari izučavaju u sklopu nekih drugih predmeta koji su tome bliski. Tu bi se prvenstveno izdvojila biologija, gdje nastavnici odvoje određeno vrijeme da bi sa djecom radili na tu temu. Mislim da rezultata tu itekako ima i to se vidi upravo kroz ovaj protekli period koji sam spomenuo. Ekologija se ne može promjeniti preko noći, to je nešto što je dugoročno jer se mora mijenjati svijest ljudi. A rekao sam de se u USK-u počela mijenjati svijest kod ljudi. To upravo jeste rezultat djelovanja sa manjim uzrastima gdje se kroz škole u saradnji radi sa raznim organizacijama koje se bave zaštitom životne okoline i stvari se mijenjaju. Dakle radi se kroz predmete koji su srodni ekologiji ali ja moram naglasiti kako u tome ogromnu ulogu imaju organizacije koje se s time bave.

NR: Da li je potrebno da djeca više uče o štednji vode, prikupljanju i odlaganju otpada itd?

Trivunić: Jeste, potrebno je. Mi smo malo neodgovorni kada su u pitanju resursi kojima raspolažemo. BiH je izuzetno bogata zemlja ne samo čistim zrakom, nego i čistom vodom i šumama. Mi to maksimalno iskorištavamo, odnosno ne čuvamo dovoljno jer svi se resursi mogu vremenom potrošiti. Mislim da djeci treba prvo razvijati svijest o očuvanju vode kroz različite radionice, posjete fakultetima gdje se rade različiti eksperimenti, vodovodu da vide kako se radi prečišćavanje i naučiti ih šta znači ustvari redukovano korištenje vode. Potrebno je razviti osjećaj da je nešto naše, ne samo moje već sviju nas i da se svi domaćinski odnosimo prema tome. Kad to postignemo kod djece mi nećemo imati problem ni sa kesama koje vise uz obale rijeka, ni sa šporetom i frižiderom koji su bačeni pored puta. Na tome se maksimalno mora raditi.

Hodžić: Da, tome uvijek ima prostora za napredak. Mislim da bez obzira koliko dobro radili taj posao i koliko se ponosili sa koracima koje smo učinili, uvijek može bolje.


NR: Koliko su djeca ekološki osviještena u vašoj školi? Da li se organizuju akcije čišćenja ili prikupljanja starog papira?

Trivunić: Mi smo škola koja je puno posvetila pažnju ekologiji i godinama je dječiji gradonačelnik Bihaća iz naše škole. Uvijek smo bili u svim aktivnostima koji su vezani za „Unske smaragde“, sa NP „Una“ imamo jako dobru saradnju. Kroz naše projekte u školi radili smo markaciju i obilježavanje pješačkih staza u NP „Una“. Radili smo mnoga pošumljavanja i čišćenja obala Une. Uvijek se držim toga da učenje na terenu i praktični rad će dati bolje rezultate nego samo teorija.

Hodžić: Kada je gimnazija Bihać u pitanju stojimo dosta dobro. Ali ranijih godina Gimnazija je bila čak i malo aktivnija po tom pitanju. U proljeće smo uvijek u saradnji sa gradskom upravom organizirali čišćenja u gradu. To su obično radili prvi razredi kako bi im se ukazalo koliko je bitno da njihov grad bude čist. Pored tih akcija gimnazijalci su se uvijek rado odazivali pozivima raznih organizacija i udruženja. Recimo u saradnji sa Šumarijom Bihać jedno odjeljenje je pošumljavalo. Međutim, čini mi se da smo donjeli mnogo propisa koji sad sprečavaju da budemo efikasniji  i bolji. Na primjer kad bi učenici sarađivali sa Šumarijom ili s nekim drugim, te firme ne mogu učenike nagraditi. Što se tiče djece oni su itekako zainteresovani da izađu izvan školskih klupa i da provedu jedan drugčiji dan gdje bi na jedan praktičan način učili kako mogu da naprave nešto što bi ostavili za buduće generacije. Također, su jako aktivni kad je u pitanju vrt oko škole. Svo zelenilo oko škole su sadili gimnazijalci, što ranije generacije što sadašnje, koji uvijek imaju nove ideje kako to sve uljepšati. Najnovija vijest jeste da u saradnji sa jednom stranom nevladinom organizacijom se pokušava doći do sredstava gdje bi se  gimnazijalci bavili sa uzgojem ekološki proizvedene hrane u samom krugu škole koja bi se koristila u školskoj kuhinji. To je ideja koja je tek u začetku i u fazi je pisanja projekta.   

NR: Šta mislite da je rješenje kako da se podigne svijest i djece i odraslih o zaštiti životne sredine?

Trivunić: Rješenje je edukacija. Ali moram reći da se danas svako bavi edukacijom. Mislim da je rješenje da priča struka, da pričaju ljudi koji zaista znaju o čemu pričaju, odnosno da pričaju ljudi koji se time bave i znaju konkretne podatke, a ne da samo skinu podatke sa interneta. Kad to uradimo i kad shvatimo da smo ustvari mi gosti i da ako ne sačuvamo ovo što imamo da našoj djeci nećemo ništa ostaviti, onda ćemo se početi odgovornije ponašati. Ali cijela zajednica se mora angažirati. Ja predlažem da prva stvar koju moramo uraditi jeste da ukinemo plastične kese. I da krenemo od toga a onda sve ostalo. Znači kad na taj način počnemo  djelovati svima će nama biti puno bolje.

Hodžić: Mislim da ovo što radimo je dosta dobro ali o uvođenju formalno predmeta u škole bi se mogle vlasti pozabaviti. Ja znam da je plan i program prenatrpan i da se djeca često žale, ali ovo bi bio predmet koji bi itekako bio dobrodošao i bio bi primjenjiv, a pogotovo za kraj u kojem mi živimo. To je jedan od najljepših dijelova BiH i da trebamo da učinimo sve da on takav i ostane kakav jeste našoj djeci i unucima.

Povezani članci