Hrvatska: Izolacija ubuduće 10 dana umjesto 14

Sjećanje na 'njegovo vrijeme' slojevito i ambivalentno


Sjećanje na neprikosnovenog političkog vođu Josipa Broza Tita, 40 godina nakon njegove smrti, najviše je vezano za njegov 'politički sustav' i 'vrijeme' koje ga simbolizira, te je slojevito i duboko ambivalentno.

To bi mogao biti sažetak ocjena koje su za Hinu dali istraživači suvremene povijesti s filozofskih fakulteta iz Zagreba Ivo Goldstein, Sarajeva Husnija Kamberović i Ljubljane Božo Žepe.

Josip Broz Tito (Kumrovec, 1892. - Ljubljana, 1980.) bio je vojni maršal, doživotni predsjednik komunističke partije i države SFRJ te suosnivač pokreta nesvrstanih. Kroničari ističu da su se na njegovu pogrebu u Beogradu, ravno prije 40 godine, okupili predstavnici više od stotinu država, među kojima veliki broj čelnika utjecajnih država.

Suprotstavio se Hitleru i Staljinu

Tito je bio fenomen koji je nadživio svoje vrijeme, bez obzira ocjenjivali njegovu ulogu pozitivnim ili negativnim tonovima, a sva njegova osobna obilježja u mnogočemu su određivala povijest Hrvatske i čitavog jugoslavenskog prostora u dobrom dijelu 20. stoljeća, napominje Ivo Goldstein i dodaje kako je Tito jedinstven u svijetu jer se suprotstavio Hitleru i Staljinu i odnio pobjedu protiv obojice.

Najuspješnija je prva faza njegova puta, kada je od vođe potpuno nepoznate partije na početku Drugog svjetskog rata izrastao u najvećeg gerilskog vođu toga rata i u drugoj polovici 1944. godine ravnopravno sjedio s dvojicom od trojice najmoćnijih vladara u svijetu, Churchillom i Staljinom. Ta politička i vojna karijera ga je katapultirala u vrh svjetske politike i jedinstvena je činjenica, kaže Goldstein, koji je s ocem Slavkom koautor biografije "Tito" (2015), za koju kritika kaže da je najopsežnija i najobuhvatnija o toj osobi.

U drugoj se fazi, od 1945. do 1950, prometnuo u vođu koji promovira reformski paket jedne ograničene demokracije, a u sljedećoj fazi, u pedesetim i šezdesetim godinama, otvara relativnu slobodu za prostor ekonomske i društvene inicijative.

U idućoj fazi neprilično krši "Hrvatsko proljeće" i liberalne tendencije u drugim republikama, a potom se pokazuje da više ne kontrolira procese u Jugoslaviji i vraća se boljševičkom načinu funkcioniranja. Jugoslavija više ne može odgovoriti izazovima vremena i pod nacionalizmom se raspada u krvavim ratovima, zaključuje Goldstein.

Percepcija Tita danas

Tito stvarno simbolizira povijesno razdoblje socijalističke Jugoslavije i današnji odnos prema tom razdoblju se iskazuje kroz odnos prema Titu. O tome je u BiH odnos različit: mnogi se, često i nekritički, pozitivno odnose prema tom nasljeđu, predstavljajući sve to kao vrijeme kada su "tekli med i mlijeko", dok drugi samo govore o nasilju, nedostatku sloboda, krizama i slično.

Zaboravlja se povijesna dinamika: Nije bilo isto 1945/1946, kada su mnogi bili izloženi postratnoj represiji, 1948/1949, kada su mnogi bili izloženi represiji zbog sukoba s Informbiroom, 1950/1951. – kada su mnogi gladovali, i 1970-ih kada su mnogi uživali u blagostanju itd. Sve je to bio Tito, odnosno ono što on simbolizira, kaže Kamberović.

Percepcija u slovenskoj javnosti povezana je s Titovom ulogom tijekom Drugog svjetskog rata, otporom Staljinu i ulogom u pokretu nesvrstanih, dijelom i zbog samoupravnog socijalizma, te je vezana s Jugoslavijom, kaže Žepe.

Samoupravni socijalizam je ljudima pružao sigurnost, zaposlenost i predvidljivost dok je danas proces obrnut, a neizvjesnost utječe i na procjenu prošlosti. Zbog krize, nesigurnog rada, percepcije radne snage samo kao troška i opće neizvjesnosti stavovi prema samoupravnom socijalizmu znatno su se promijenili i kod djela mlađe generacije. 

Poslije promjene sistema u devedesetim i nove percepcije uspjeha po svaku cijenu bez obzira na način, koja proizlazi iz neoliberalističke doktrine, za dio mlade generacije Tito je zapravo postao čovjek koji je uspio, koji je bio dio svjetskog jet seta, imao je vile, jahtu, žene, družio se s najutjecajnijim političarima u svijetu, filmskim glumcima..., objašnjava Žepe.

Nešto utjecaja ima i međunarodna politika. Države koje su proizašle iz nekadašnje Jugoslavije nemaju zapravo nikakvog međunarodnog značaja i imaju drugorazrednu diplomaciju. Slovenski političari se ne usuđuju oduprijeti rastućem nacionalizmu i revizionizmu u susjednim zemljama, naročito u Italiji, a Titova Jugoslavija je imala važnu ulogu u svijetu i osigurala je promjenu zapadne granice, dodaje profesor suvremene povijesti iz Ljubljane.

Slovenska nota jugonostalgije

Potpuno suprotno ga vidi desnica, kao diktatora odgovorna za poslijeratna ubojstva, nedemokratski režim i, na kraju, krvavi raspad Jugoslavije. Oni smatraju da bi Slovenija dobila više, uključujući i Trst, da nije bilo Titova komunističkog režima, kaže Žepe, mada za takvo uvjerenje nema nikakve povijesne osnove.

Govoreći o percepciji Tita u slovenskim javnim prostorima, Žepe ističe da su nakon 1990. neki njegovi kipovi uklonjeni, a neke ulice preimenovane, uključujući i glavnu ulicu u Ljubljani, ali su neke ulice u različitim gradovima ostale.

Međutim, prije par godina, desničarski Ustavni sud spriječilo je imenovanje nove ulice u Ljubljani po Titu. Ironično, na čelu Ustavnog suda je Ernest Petrič, Titov diplomat i posljednji jugoslavenski veleposlanik u Indiji, pa čak i kandidat za savezno Predsjedništvo 1970-ih. Sada je savjetnik predsjednika Boruta Pahora, kaže Žepe.

Važna percepcija Tita vezana je za Jugoslaviju. Generacije koje su je iskusile većinom imaju pozitivan stav prema njoj. To je takozvana jugonostalgija, koja se ogleda u činjenici da su Slovenci vjerojatno najbrojniji posjetitelji Kumrovca, Titova groba na Dedinju, kao i mjesta povijesnih bitaka iz drugog svjetskog rata.

To, naravno, ne znači da se itko želi vratiti u Jugoslaviju, nego više sliči nostalgiji za "dobrim starim vremenima", kao što se prije dogodilo s Austro-Ugarskom, smatra Žepe.

U nekoj novoj formi jugonostalgija ima utjecaja i na mlađe generacije, iako slabo poznaju jezik, ali vole jugo-muziku i putuju u zemlje nekadašnje Jugoslavije.

Ja to povezujem sa spontanim balkanskim načinom života i zabave, koji je privlačan kad se gleda iz krutih okvira u koje nas je uhvatila Europska unija, pa i konzervativizma i licemjernog morala modernih društava. Jasno je da zajednička europska kultura ne postoji, a jugoslavenska u nekakvom nematerijalnom obliku još uvijek postoji, kaže Žepe.

Veliki modernizacijski pomak

Husnija Kamberović napominje da mu nisu poznata dublja istraživanja odnosa javnosti prema Titu u BiH, ali vidljivo je da ga jedni još uvijek obožavaju, kunu se u njega i koriste svaku priliku da to i pokažu, a drugi ga optužuju za sva zla kroz koja su prošli. 

Mnogi i danas pišu grafite po zidovima ili izlažu fotografije s Titovim likom, polaže cvijeće kod Titove biste u Sarajevu i sl. Ne bih rekao da su to jugonostalgičari, premda ima i takvih, nego više ljudi koji su razočarani svakodnevnicom u kojoj sada žive i spas nalaze bijegom u neko "bolje, prošlo, Titovo doba".

Nasuprot njima, neki su bili osuđivani zbog ideoloških razloga i slično, pa sada vlastito negativno iskustvo transferiraju u opće iskustvo iz socijalizma. Neki, pak, Tita i "njegovo doba" nisu nikada niti prihvaćali kao vrijednost. Primjer su mnogi u zapadnoj Hercegovini, gdje su usprkos silnim pokušajima komunista ostali prilično rezervirani prema tom sistemu, kaže Kamberović.

Gledano objektivno, u BiH su u "Titovo doba" postignuti veliki modernizacijski pomaci, BiH se afirmirala kao ravnopravna članica jugoslavenske federacije, privredno i kulturno se razvila, posebno ako se to usporedi s razdobljem prve Jugoslavije, te je unutarnja homogenizacija postala vidljiva.

Sve to, osim možda ove unutarnje homogenizacije, moglo bi se odnositi i na Jugoslaviju kao cjelinu, plus međunarodni ugled koji je Jugoslavija imala, zaključuje Kamberović.

Optužbe da je ratni zločinac

Jedna od najnegativnijih slika Josipa Broza u Hrvatskoj vezana je za završetak Drugoga svjetskog rata, preko koje ga dio javnosti optužuju da je ratni zločinac.

Tito je mogao pretpostaviti da će krajem rata doći do masovnih likvidacija u kojima će stradati i oni koji nisu zaslužili smrtnu kaznu, pa čak ni da budu suđeni. On je znao za to i lako je preko toga prešao. U jednom poslijeratnom govoru, 28. svinja 1945., rekao je: „…to su izdajnici, ruka pravde, ruka osvetnica dostigla je već ogromnu većinu“. To je bilo oko tjedan dana nakon masovnog strijeljanja ustaša i domobranskih oficira u Teznom, kaže Goldstein.

No, on upozorava da "priča oko Bleiburga i Teznog" zaboravlja notorne činjenice. Primjerice, rat nije počeo u svibnju 1945. nego u travnju 1941., a u međuvremenu se dogodio niz teških zločina, uključujući Jasenovac i druge logore. Konačno, to je bio zločinački ustaški režim i jedan broj onih koji su došli na Bleiburg okrvavili su ruke ili su bili dio zločinačkog aparata.

Kritičari žele prikazati da su ondje stradavali ljudi zbog svog hrvatstva, ali to nije točno. Stradavali su mnogi od Slovenije do Makedonije. Titov režim nije bio antihrvatski, ali je bio antiustaški, kaže Goldstein.

Što je ostalo od Tita?

Osvrćući se na pitanje koliko je Titovog nasljeđa danas ostalo, Kamberović kaže da neko njegovo nasljeđe ostaje trajno. Na primjer, ako analiziramo urbanizaciju kroz koju su BiH i Jugoslavija prošle u doba socijalizma, onda vidimo da je to vrijedno nasljeđe. Mnogi kulturni spomenici iz vremena socijalizma imaju svjetsku vrijednost, kaže.

Tito i socijalizam su stvarali drugačije društvo, pa iako nisu uspjeli izgraditi društvo ravnopravnih, ono je svakako bilo s manje socijalnih razlika u odnosu na društvo u kojem sada živimo. Zato niži socijalni slojevi imaju puno više razloga afirmativno razmišljati o Titovu dobu, dok se nove elite nastoje što više odvojiti od njega, premda su svoje bogatstvo dobrim dijelom stekli privatizirajući društveno vlasništvo stvoreno za vrijeme Tita, kaže on. 

Stajalište današnjih političkih elita prema Titovu dobu uvelike određuje njegov koncept interetničke suradnje nasuprot međuetničkoj konfrontaciji. "Titovo doba" je pokazalo kako je međuetnička suradnja moguća, dok današnje političke elite, izrasle na etničkim osnovama, svoj legitimitet crpe na etničkoj konfrontaciji, i zbog toga grade negativan odnos prema Titu, zaključuje Kamberović.

I Goldstein, koji smatra da ni jedan od Titova tri velika projekta nije uspio - ni Jugoslavija, ni socijalizam niti nesvrstanost - ističe antifašizam i međunacionalni sklad kao njegovu trajnu baštinu. Danas s različitih strana tvrde da je to bilo lažno, ali to je postojalo; Tito je uspio suzbiti nacionalizme i stvoriti jugoslavensku sintezu, drži Goldstein.

Žepe ocjenjuje da Titova ličnost polako nestaje iz povijesnog pamćenja, a percepcija njegove uloge ostaje ambivalentna u slovenskom, kao i u drugim bivšim jugoslavenskim društvima. Općenito uzeto, kaže Žepe, u Sloveniji Tito ostaje pozitivna ličnost, manje nego u BiH, više nego u Hrvatskoj, a naročito više nego u Srbiji.

federalna.ba/Hina

Povezani članci