Hrvatska: Izolacija ubuduće 10 dana umjesto 14

Upoznaj mene, novinara


Građani naše zajednice nerado javno govore o problemima. Vrlo često na ulici „bježe“ od novinara kada vide mikrofon. Smatramo da bi građani lakše progovorili i o svojim problemima i problemima od javnog interesa kad bi bolje upoznali novinare i njihov rad. Kako izgleda rad novinara sa sagovornicima na ulici i o drugim pitanjima razgovarali smo sa Aidom Štilić, novinarkom RTVUSK.


NR: Aida, kakva su tvoja iskustva kao novinara? Da li je teško navesti građane da pričaju o svojim problemima?

Štilić: Sve to ovisi od situacije do situacije i rekla bih od grada do grada. Imam dosta iskustva što se tiče razgovora sa građanima u Sanskom Mostu, Bihaću, Cazinu i drugim lokalnim zajednicama i najviše sam nailazila na poteškoće razgovora upravo sa građanima u Bihaću. To se ne bi trebalo dešavati i ne očekuje se zbog toga što Bihać važi za glavni centar svih događanja u USK. U Sanskom Mostu je drugačije, tamo su ljudi imali i maju dosta političkih problema i tamo sam nailazila na otvorenost kod ljudi. Vrlo lako sam nalazila sagovornike koji su otvoreno pričali o krađi izbora. Pretežno se bavim istraživačkim novinarstvom i osijetljivim temama i to je ono što je mene doista iznenadilo u Sanskom Mostu. U Bihaću, na najobičnije pitanje, kada se radi anketa doista nailazimo na probleme. Zašto je to tak, ne znam mogu pretpostaviti da mnogo ljudi je iz ruralnih područja gravitiralo u grad pa nemaju taj osjećaj da trebaju komunicirati sa novinarima.

NR: Radili smo anketu na ovu temu i mogli su se čuti odgovori da zavisi i od teme, odnosno pitanja koja se postavljaju građanima. Međutim, građani često ne žele ni čuti šta ih se želi pitati. Da li se tebi to događalo?

Štilić: Da, to se događa.  Bez obzira da li ste na televiziji ili radiju ili štampanim medijima kad radite anketu građani ne žele čuti, ali itekako žele komentarisati na društvenim mrežama. Posebno sa lažnih profila. Tu se vraćamo na nepostojanje svijesti komuniciranja sa novinarima.

NR: Da li je izjave lakše dobiti od građana kad se dešava neki skup ili protesti ili kad se radi posebna tema?

Štilić: I to ovisi. Imali smo posljednjih godina dosta skupova u svim gradovima kantona i nekako su ljudi prijemčiviji kada je tu više ljudi, kada više ljudi istovremeno govori. Opet ponavljam, nemamo svijesti koliko doista iznošenje problema u javnost i koliko pravi novinarski uradci mogu pomoći oko rješavanja problema.

NR: Radila si na više medija i na radiju i na televiziji, jesu li građani radije davali izjave kad si imala diktafon za potrebe radija ili kad si imala mikrofon i kameru pored sebe?

Štilić: Rekla bih diktafon, ali bih isto tako rekla da postoji nešto što se zove višegodišnje iskustvo. Postoji način kako pristupiti ljudima i sa diktafonom i sa mikrofonom i kamerom, ne treba na ljude navaljivati. Često moje mlade kolege dođu isfrustrirani takvim stvarima. Oni im se unesu u lice i sa mikrofonom i kamerom ali neće niko da odgovara. Međutim, to se ne postiže tako. Svakom potencijalnom sagovorniku treba se predstaviti i pristupiti na određen način.

NR: Je li bilo teže dobiti izjavu na početku tvoje karijere ili sad kad si urednica dnevnika i poznato si lice?

Štilić: Spomenula sam da mladi ljudi uvijek žure i sa manje iskustva i životne mudrosti nemaju strpljenja. Naravno da je sad meni lakše zbog toga što ljudi me prepoznaju i imaju povjerenje ili nači ophođenja sa nekim koga su negdje ranije vidjeli. S druge strane mlađi novinari u anketama često imaju podozrenje prema sagovornicima jer znaju da će od 10 ljudi koje zaustave i pitaju dobiti možda jedan konkretan odgovor.

NR: Šta bi poručila građanima kad te slijedeći put sretnu i ti ih želiš nešto pitati za potrebe tvog posla?

Štilić: Po vokaciji sam diplomirani žurnalista. Moja odluka u životu je bila da se bavim najtežom vrstom novinarstva, iz koje definitivno nisam naučila sve i gdje ću još godinama učiti, a to je istraživačko novinarstvo. Ljudi moraju znati da je javni prostor jedna otvorena scena gdje se problemi mogu iznjeti i ako se tim problemima analitički pristupi, sa hrabrosti koja je potrebna i sagovorniku i novinaru definitivno stvari se mogu promjeniti na bolje. To sam pokazala i dokazala u nekoliko svojih istraživačkih priča, još kad sam radila na FTV-u, da se stvari mogu promjeniti. Da li će se promjeniti i biti onako kako ljudi žele, najvjerovatnije neće, ali u nekom pogledu će se promjeniti.


Kako smo mogli čuti od naših sagovornika u emisiji „Ja novinar“ građani najčešće ne žele davati izjave jer se boje osude javnosti. U našem društvu bitno je šta drugi misle o nama, pa je to jedan od najčešćih razloga. Tu je prisutna i nezainteresiranost građana, kao i mišljenje da se ništa neće promjeniti sa njihovom izjavom pa zašto da je i daju.

Mediji su glavni izvor informisanja mnogih ljudi te u demokratskom sistemu imaju kritičku ulogu pri analiziranju društvenih pojava. Međutim, u današnjem stanju medijske industrije, kada profit ima najveću vrijednost i senzacionalizam vlada medijima, sloboda izražavanja i pravo na privatnost često se zanemaruju.

Navedena zloupotreba i nepoštivanje naročito su prisutni u online medijima i na društvenim mrežama. Pa ne iznenađuje činjenica da pojedini građani nemaju povjerenje u medije i da se njihova izjava neće zloupotrijebiti.

Često se može čuti da su mediji ogledalo društva u kojem djeluju, a društvo je dobrim dijelom oblikovano i od strane medija. Vrlo je važno osluškivati stajališta i potrebe građana i podizati nivo medijskog izvještavanja, ali i ostvarivati dijalog između medija i građana. Svrha svega toga jesu bolji i društveno odgovorniji mediji, a zahvaljujući tome i bolje društvo.

Povezani članci