Građani naše zajednice nerado javno govore o problemima. Vrlo često na ulici „bježe“ od novinara kada vide mikrofon. Smatramo da bi građani lakše progovorili i o svojim problemima i problemima od javnog interesa kad bi bolje upoznali novinare i njihov rad. Kako izgleda rad novinara sa sagovornicima na ulici i o drugim pitanjima razgovarali smo sa Aidom Štilić, novinarkom RTVUSK.
NR: Aida, kakva su tvoja iskustva kao novinara? Da
li je teško navesti građane da pričaju o svojim problemima?
Štilić: Sve to ovisi od situacije do situacije i rekla bih od grada do
grada. Imam dosta iskustva što se tiče razgovora sa građanima u Sanskom Mostu,
Bihaću, Cazinu i drugim lokalnim zajednicama i najviše sam nailazila na
poteškoće razgovora upravo sa građanima u Bihaću. To se ne bi trebalo dešavati
i ne očekuje se zbog toga što Bihać važi za glavni centar svih događanja u USK.
U Sanskom Mostu je drugačije, tamo su ljudi imali i maju dosta političkih
problema i tamo sam nailazila na otvorenost kod ljudi. Vrlo lako sam nalazila
sagovornike koji su otvoreno pričali o krađi izbora. Pretežno se bavim
istraživačkim novinarstvom i osijetljivim temama i to je ono što je mene doista
iznenadilo u Sanskom Mostu. U Bihaću, na najobičnije pitanje, kada se radi
anketa doista nailazimo na probleme. Zašto je to tak, ne znam mogu
pretpostaviti da mnogo ljudi je iz ruralnih područja gravitiralo u grad pa
nemaju taj osjećaj da trebaju komunicirati sa novinarima.
NR: Radili
smo anketu na ovu temu i mogli su se čuti odgovori da zavisi i od teme, odnosno
pitanja koja se postavljaju građanima. Međutim, građani često ne žele ni čuti
šta ih se želi pitati. Da li se tebi to događalo?
Štilić: Da, to se događa. Bez obzira
da li ste na televiziji ili radiju ili štampanim medijima kad radite anketu
građani ne žele čuti, ali itekako žele komentarisati na društvenim mrežama.
Posebno sa lažnih profila. Tu se vraćamo na nepostojanje svijesti komuniciranja
sa novinarima.
NR: Da li je
izjave lakše dobiti od građana kad se dešava neki skup ili protesti ili kad se
radi posebna tema?
Štilić: I to ovisi. Imali smo posljednjih godina dosta skupova u svim
gradovima kantona i nekako su ljudi prijemčiviji kada je tu više ljudi, kada
više ljudi istovremeno govori. Opet ponavljam, nemamo svijesti koliko doista
iznošenje problema u javnost i koliko pravi novinarski uradci mogu pomoći oko
rješavanja problema.
NR: Radila si
na više medija i na radiju i na televiziji, jesu li građani radije davali
izjave kad si imala diktafon za potrebe radija ili kad si imala mikrofon i
kameru pored sebe?
Štilić: Rekla bih diktafon, ali bih isto tako rekla da postoji nešto što se
zove višegodišnje iskustvo. Postoji način kako pristupiti ljudima i sa
diktafonom i sa mikrofonom i kamerom, ne treba na ljude navaljivati. Često moje
mlade kolege dođu isfrustrirani takvim stvarima. Oni im se unesu u lice i sa
mikrofonom i kamerom ali neće niko da odgovara. Međutim, to se ne postiže tako.
Svakom potencijalnom sagovorniku treba se predstaviti i pristupiti na određen
način.
NR: Je li
bilo teže dobiti izjavu na početku tvoje karijere ili sad kad si urednica
dnevnika i poznato si lice?
Štilić: Spomenula sam da mladi ljudi uvijek žure i sa manje iskustva i
životne mudrosti nemaju strpljenja. Naravno da je sad meni lakše zbog toga što
ljudi me prepoznaju i imaju povjerenje ili nači ophođenja sa nekim koga su
negdje ranije vidjeli. S druge strane mlađi novinari u anketama često imaju
podozrenje prema sagovornicima jer znaju da će od 10 ljudi koje zaustave i
pitaju dobiti možda jedan konkretan odgovor.
NR: Šta bi
poručila građanima kad te slijedeći put sretnu i ti ih želiš nešto pitati za
potrebe tvog posla?
Štilić: Po vokaciji sam diplomirani žurnalista. Moja odluka u životu je bila da se bavim najtežom vrstom novinarstva, iz koje definitivno nisam naučila sve i gdje ću još godinama učiti, a to je istraživačko novinarstvo. Ljudi moraju znati da je javni prostor jedna otvorena scena gdje se problemi mogu iznjeti i ako se tim problemima analitički pristupi, sa hrabrosti koja je potrebna i sagovorniku i novinaru definitivno stvari se mogu promjeniti na bolje. To sam pokazala i dokazala u nekoliko svojih istraživačkih priča, još kad sam radila na FTV-u, da se stvari mogu promjeniti. Da li će se promjeniti i biti onako kako ljudi žele, najvjerovatnije neće, ali u nekom pogledu će se promjeniti.
Kako smo mogli čuti
od naših sagovornika u emisiji „Ja novinar“ građani najčešće ne žele davati
izjave jer se boje osude javnosti. U našem društvu bitno je šta drugi misle o
nama, pa je to jedan od najčešćih razloga. Tu je prisutna i nezainteresiranost
građana, kao i mišljenje da se ništa neće promjeniti sa njihovom izjavom pa
zašto da je i daju.
Mediji su glavni
izvor informisanja mnogih ljudi te u demokratskom sistemu imaju kritičku ulogu
pri analiziranju društvenih pojava. Međutim, u današnjem stanju medijske
industrije, kada profit ima najveću vrijednost i senzacionalizam vlada
medijima, sloboda izražavanja i pravo na privatnost često se zanemaruju.
Navedena
zloupotreba i nepoštivanje naročito su prisutni u online medijima i na
društvenim mrežama. Pa ne iznenađuje činjenica da pojedini građani nemaju
povjerenje u medije i da se njihova izjava neće zloupotrijebiti.
Često se može čuti
da su mediji ogledalo društva u kojem djeluju, a društvo je dobrim dijelom
oblikovano i od strane medija. Vrlo je važno osluškivati stajališta i potrebe
građana i podizati nivo medijskog izvještavanja, ali i ostvarivati dijalog
između medija i građana. Svrha svega toga jesu bolji i društveno odgovorniji
mediji, a zahvaljujući tome i bolje društvo.